Infotrend online

U sastavu HUP-a (Hrvatske udruge poslodavaca) djeluje i Udruga informatičke i komunikacijske djelatnosti. U razgovoru s njezinim predsjednikom pokušali smo saznati u kojoj mjeri Udruga može i želi poraditi na promjeni stava vlasti i društva prema ICT tehnologiji. Na naše čitatelje govori g.  Hrvoje Sagrak,  predsjednik Udruge informacijske i komunikacijske djelatnosti.

InfoTrend: Molim vas da čitateljima predstavite Udrugu informatičke i komunikacijske djelatnosti i njezina predsjednika.

Hrvoje Sagrak: Udruga informacijsko komunikacijske djelatnosti pri HUP-u ) je dobrovoljna i neovisna udruga poslodavaca osnovana 2001. godine s ciljem zaštite interesa  poslodavaca i sektora poduzetnika koji spadaju u informatičku i komunikacijsku tehnologiju. Udruga je, kao i sve ostale HUP-ove granske udruge, osnovana temeljem Zakona o radu i registrirana pri Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva. Izvori financiranja su isključivo od članarine, a članstvo je dobrovoljno.
Ciljeve i aktivnosti Udruge definiraju tijela (Skupština Udruge, Izvršni odbor, Koordinacije osnovane unutar Udruge) i zastupnici Udruge.
Kompanije čiji predstavnici sudjeluju na sjednicama izvršnoga odbora, nerijetko su  konkurenti na tržištu, ali, kada smo na Izvršnome odboru, svi mi imamo zajednički nazivnik, isti interes, strukovni prije svega i onda onaj gospodarski koji želimo prenijeti prema javnosti i Vladi, da bi se afirmirao položaj informacijsko-komunikacijske tehnologije i time pridonijelo ukupnoj konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva i cijeloga društva. Mi se možemo razilaziti u pojedinostima i to je prirodno i zdravo, međutim osnovni su ciljevi zajednički. HUP - Udruga informatičke i komunikacijske djelatnosti (HUP-UIKD) dakle štiti i promiče prava i interese svojih članova, osobito u području uređivanja uvjeta poslovanja, odnosa s tijelima državne vlasti, radnog i socijalnog te gospodarskog zakonodavstva kao i svih važnih pitanja za gospodarski i socijalni razvoj poslodavaca, kao i sektora ICT industrije.
Za predsjednika ICT udruge pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca, izabran sam u srpnju prošle godine. Po zvanju sam diplomirani pravnik, a prije prelaska u privatni sektor 2003. godine, radio sam jedanaest godina u službi vanjskih poslova RH. Među ostalim, boravio sam dva mandata u inozemstvu, u Kanadi i Njemačkoj, gdje sam bio rukovoditelj Konzularnog odjela Veleposlanstva. Tada sam imao prilike između ostaloga upoznati se s načelima rada nekih strukovnih udruga kao i sa sustavom javne politike i prakse utjecaja poslovnoga sektora na one koji donose političke odluke da bi došlo do pozitivnih promjena i pomaka, ovisno o kojoj je problematici riječ. Želja mi je da svojim iskustvom i suradnjom s kolegama doprinesem ostvarenju ciljeva i unaprijeđenju rada Udruge.

IT: Možete li nas upoznati s prioritetima Udruge?

Sagrak: Ukratko da spomenem neke od naših ciljeva: poticanje veće produkcije ICT stručne radne snage i njihova sustavnog obrazovanja, poticanje veće potražnje ICT usluga i proizvoda od strane gospodarskoga sektora, a posebice maloga i srednjega poduzetništva, suradnja s Agencijom za promicanje izvoza i ulaganja, suradnja i s vladinim tijelima, Ministarstvom gospodarstva i onima koji su za sektor kao takav zaduženi, poticanje mjera za učinkovitijim planiranjem nabave ICT proizvoda i usluga u javnome sektoru, nastavak aktivnosti radi provedbe predloženih mjera iz „Bijele knjige HUP-a Gospodarske politike: očekivanja, prioriteti i nužne reforme“, poticanje dijaloga s bliskim interesnim skupinama, a to znači i s predstavnicima velikih potrošača ICT usluga, rukovodećih osoba IT odjela, korporacija ili pak specijaliziranih novinara za ICT područje i paralelno s tim jačanje odnosa s javnošću ICT udruge, kao i sudjelovanje u organizaciji ICT foruma s HGK i središnjim državnim uredom za e-Hrvatsku.
Jedan je od naših interesa i povećanje članstva i njihovo uključivanje u rad, jer vjerujemo da aktivno članstvo može osnažiti Udrugu i članicama, kao i čitavom sektoru donijeti napredak. Trenutačno Udruga ima 70-ak članova,  rad je dobrovoljan i tu nam logističku pomoć od strane HUP-a vrlo vrijedno pruža profesionalni kadar HUP-a. Što se tiče tijela, postoji skupština udruge kao središnje tijelo, izvršni odbor i koordinacije. Koordinacije udruge osnovane su za specijalizirana određena pitanja za čije rješavanje okupljaju srodne članove. Primjerice, postoji koordinacija e-poslovanja, a moguće je formiranje i ad hoc radne grupe koje se bave određenim pitanjem i problematikom, da se neko pitanje pobliže razradi.
Članstvo se plaća HUP-u, što ne bi trebao biti problem jer se određuje razmjerno veličini i prometu  tvrtke.


IT: Razgovaramo o manjku informatičkih kadrova, a upravo dobivamo informacije o gotovo masovnim otpuštanjima u nekim velikim tvrtkama.

Sagrak: Svjedoci smo ekonomskih problema koji zacijelo mogu dovesti do nekih promjena na tržištu  jer informatička industrija sigurno nije izolirana od ukupne gospodarske situacije u zemlji. Zato očekujem, a već ima nekih primjera, da će biti otpuštanja radne snage i u tome sektoru, iako bi,  po svojoj prirodi, trebao ostati imun na krizu jer nosi rješenja koja pridonose uštedama na tržištu. Ali, to je realnost. No, vjerujem da je riječ o prolaznoj pojavi, uzrokovanoj aktualnim gospodarskim stanjem i nepovoljnom konjukturom. Srednjoročno trebamo voditi računa o kvalitetnoj izobrazbi stručne radne snage u ICT sektoru. Bitno je također definirati pojam - tko je informatičar. Koje je obrazovanje potrebno da bi se netko zvao informatičar? To nije nužno visoka stručna sprema, u nekim zemljama većina kadrova ima srednju stručnu spremu uz određena specijalistička znanja. Dakako da je bitno i predznanje koje daje potrebnu širinu. Nije dovoljno da netko ode na tečaj i završi dva, tri stupnja da bi ga se moglo smatrati informatičarom. Trebali bismo definirati koji je minimum zajedničkoga znanja potreban da bi se mogao tako zvati. Tu dotičemo pitanje suradnje s akademskom zajednicom gdje želimo vidjeti odgovarajuće programe koji će takvu stručnu radnu snagu moći pripremiti za tržište. Naravno, tu su i visoke škole, neke su i članice naše udruge koje mogu popuniti svojim programima taj manjak na hrvatskome tržištu informatičkih kadrova,  a namjeravamo potaknuti i donošenje mjera koje bi u ovo recesijsko vrijeme olakšale ulaganja u znanje i edukaciju. S druge strane, vjerujem da je i sada vrijeme da se donesu odgovarajuće mjere od strane vlade, koje bi gospodarskomu sektoru olakšale ulaganje u ICT radi povećanja vlastite efikasnosti i konkurentnosti na tržištu.


IT: Kad smo već kod radne snage, molim Vas iznesite svoj stav o dosta raširenoj praksi „krađe“ kadrova od ICT tvrtki koje su ih mukotrpno i skupo obrazovale za vlastite potrebe.

Sagrak: Ne mogu govoriti u ime drugih tvrtki ni njihovih kadrovskih politika, međutim ono što osobno mogu reći jest da postoji kodeks ponašanja koji bi trebalo prihvaćati prilikom preuzimanja stručnjaka od drugih tvrtki za rješavanja vlastitih  kadrovskih potreba. Iako nikoga ne možete prisiliti ostati u tvrtki ako on želi otići, u krajnjoj je liniji sloboda rada zajamčena Ustavom, bilo bi korektno obaviti  prethodni razgovor između direktora zainteresiranih tvrtki. A u praksi, dobar bi menadžer i sam trebao dovoljno rano osjetiti mogućnost odlaska svojih kvalitetnih ljudi pa svojim angažmanom i kadrovskom politikom spriječiti takvu pojavu. Ima i slučajeva kad jedna tvrtka dade „ponudu koja se ne može odbiti“ određenom radniku, stručnjaku, no takvi uvjeti potraju svega nekoliko mjeseci i takav radnik se nađe naposlijetku u slabijim uvjetima nego što je imao kod prethodnog poslodavca, kojem se pak tada, nakon nazovimo to nelojalnog prelaska, nije lako vratiti.
Osobno, a vjerujem da i članovi Udruge dijele takav stav, mislim da treba poštovati određeni etički kodeks. K tome, nije rijetkost da kao dio ugovora dobavljača i naručitelja, ili pak poslovnih partnera, postoje klauzule o ugovornoj kazni  u slučaju da se zaposli osoba jedne ugovorne strane kod druge ugovorne strane, čime se spriječava „preotimanje“ kadrova i odljev znanja iz tvrtke.  Takva zabrana može vrijediti i za razdoblje od npr. godinu dana nakon prestanka dotičnog ugovornog odnosa između dviju tvrtki. Dakle, postoje mehanizmi kako se štititi, a postoji i ona narodna koja kaže nemoj napraviti drugome ono što ne želiš da netko napravi tebi.  

IT: Mi razgovaramo o onome što bi tek trebalo uraditi, dok u nekim zemljama regije udruge informatičke struke vrlo aktivno surađuju s državnim i drugim ustanovama sudjelujući u svakoj raspravi i odlučivanju o problemima ICT industrije.

Sagrak: Posljednjih  je godina HUP, kao krovna udruga poslodavaca, zauzeo vrlo vrijednu ulogu u našem društvu. Definitivno je postao sugovornik u svim bitnim gospodarskim odlukama, a to se onda odnosi i na granske udruge pa tako i našu.
ICT udruge su, koliko su mi poznata iskustva drugih zemalja, u pravilu visoko profesionalna, samostalna udruženja. A status bih naše udruge promatrao u okviru nekoga procesa sazrijevanja, iako se uvijek možemo pitati je li se moglo i koliko se moglo više učiniti. Po mojem je mišljenju bitno koji ćemo smjer mi odabrati i kako ćemo dalje raditi. Činjenica jest da nas ograničava logistički faktor, svi mi koji smo uključeni u rad Udruge koristimo naše slobodno vrijeme kako bismo nešto pridonijeli. Izazov zna biti i uskladiti termin sjednica izvršnog odbora, kako bismo polučili što veći odaziv. Spomenuli ste iskustva nekih regionalnih zemalja. Usuđujem se reći da to kod njih  ne dolazi samo od sebe. Konkretno, za Srbiju postoje programi i projekti iz inozemstva koji potiču takav rad. Dakle, prisutno je to i očito polučuje rezultate, ali postoji netko tko to promiče sa strane i sustavno se time bavi. Na nama je da se u tome pogledu nametnemo kao čimbenik i sugovornik, i u tome ima mjesta poboljšanjima.

IT: Ograničava li opstanak u okrilju  HUP-a slobodu djelovanja ICT udruge?

Sagrak: HUP nam pruža odličnu potporu i sve su stručne službe otvorene za suradnju, a na nama je da što više koristimo HUP-ove mehanizme. To smo koristili u okviru komunikacije s javnošću i prema vladinim tijelima. Ostaje vidjeti što će budućnost donijeti i hoće li se iz toga iznjedriti nešto što postoji u razvijenim zemljama, jedna stručna profesionalna udruga, s profesionalnim kadrom i s članstvom koje će se znati dogovoriti koji su mu zajednički ciljevi. Jer ne može osoba koja predsjedava diktirati, nametati što će se raditi, nego može samo kanalizirati rad Udruge i adekvatno ju predstavljati u javnosti. Moj je pristup ne ići u međusobne sukobe, nego gledati što možemo zajedno postići, s time da je  bitno definirati cilj koji želimo ostvariti. Kad utvrdimo cilj, trebamo ga odlučno zastupati i argumentima braniti. Pritom je potrebno imati i čvrsta stajališta u komunikaciji s vladom i javnošću. Pred nama je sigurno mnogo toga što treba napraviti kada je u pitanju razvoj informatičke industrije u nas. Ostaje za vidjeti da li će to u nekoj budućnosti dovesti do profesionalizacije udruge.

IT: Gdje nailazite na odaziv u organima državne uprave?

Sagrak: Donekle kod Središnjega državnoga ureda za e-Hrvatsku,  ali s druge strane to je još u fazi artikulacije. Mnogo je strategija i planova doneseno, čija se provedba očekuje. Međutim, ako pogledamo konkretne važeće dokumente, treba zaključiti da će doći do povećane potrebe za rješenjima iz informatičke struke, što će pogodovati razvoju domaće ICT industrije. U tom okviru vrlo važnu ulogu igra transparentnost u javnoj nabavi, tako da očekujemo da će upravo provedbe donesenih strategija i donošenje standarda i modela, omogućiti svima zainteresiranima tržišnu utakmicu pod jednakim uvjetima. Zalagat ćemo se i za transparentno prikazivanje podataka o tome u što su konkretno utrošena IT sredstva u okviru proračuna, i s kojim efektom. Cilj je podići kvalitetu upravljanja investicijama u ICT u okviru tijela javne vlasti, a to je pak povezano i s odgovarajućim stručnim i dnevnopolitički neovisnim statusom čelnika IT odjela odnosno odsjeka u državnoj upravi.

IT: Ne će li se u međuvremenu urušiti dobar dio našega informatičkoga potencijala?

Sagrak: Sada se paralelno odvija i jedan drugi proces, a to je sazrijevanje našega tržišta. Kod nas je unazad dvije-tri godine počeo proces konsolidacije. Imamo velik broj informatičkih tvrtki, a  razmjerno je mali broj velikih tvrtki koje se mogu nositi s projektima međunarodne ili regionalne razine. Dakle, kad govorimo o jačanju ICT industrije, moramo biti svjesni i same mogućnosti apsorpcije i ne samo apsorpcije, nego provedbe toga štoVlada proklamira , da uistinu sažive i elektronička uprava i  svi servisi. A s druge strane tu su i tržišne zakonitosti koje dovode do spajanja, udruživanja, propadanja nekih tvrtki, pronalaženja specifičnih djelatnosti gdje tvrtka može biti konkurentija. To je jedan dinamičan proces u kojem mi zapravo već jesmo.
Mi ćemo na sljedećim našim sastancima i dalje promicati i dalje nastojati potaknuti očitovanje aktualne vlade, promišlja li se i na koji način o mjerama koje bi olakšavale gospodarstvu, posebice srednjemu i malomu poduzetništvu ulaganje u ICT. Postoje primjeri programa čak i u razvijenim zemljama koji su bili strateški nametnuti i to koji su išli s poreznim olakšicama za tvrtke koje su ulagale u ICT za vlastite potrebe jer se zna, i to nikad nije dovoljno ponavljati, da promišljeno, planirano, kvalitetno ulaganje u ICT gotovo sigurno rezultira povećanjem BDP-a u određenome vremenu. I ti su programi bili vrlo uspješni. Naša ICT Udruga je svoje prijedloge definirala u okviru Bijele knjige HUP-a, koja je uručena predsjedniku Vlade RH na Danu poduzetnika 2008. godine.

IT: Postoji li u nas svijest o tome?

Sagrak: Do toga može doći prije ili kasnije, ali u razvijenim zemljama takva je relacija vidljiva i ona postoji, a što je još bitno, u društu se stvara svijest o tome da je informacijska tehnologija servis poslovanju i da, promišljajući kako unaprijediti svoje poslovanje, nužno dolazimo do onoga pitanja „koja tehnologija će mi pomoći da to stvarno postignem?“ A to onda ujedno dovodi do promišljanja o stilu poslovanja. Govorim o jednome procesu  poduzetničkoga sazrijevanja u kojem više nema mjesta zaključivanju poslova po vezama i poznanstvima. Ali tu je bitna uloga i regulative koja će potaknuti ta pozitivna kretanja, tržišna natjecanja, transparentnu nabavu, a spriječiti i, naravno, odgovarajućim zakonskim mjerama sankcionirati protupravna ponašanja na tržištu.

IT: Tko dakle u ovome društvu snosi odgovornost ili barem zadatak da na državnoj razini podrži razvoj ICT industrije i kulture?

Sagrak:  Govorio bih o tome što bismo mogli učiniti. Određene nadležnosti u okviru ICT industrije ima Ministarstvo gospodarstva pa i Ministarstvo znanosti, onda je tu i Središnji državni ured za e-Hrvatsku koji je zapravo stožerno vladino tijelo za informatički program i projekte i smjer razvoja Hrvatske kao takve. Za svaki napredak mora prije svega postojati dijalog i komunikacija sa Središnjim državnim uredom. Mi smo u proteklih godinu dana u tome smislu, po mom mišljenju, dobro započeli s državnim tajnikom Igorom Lučićem; određeni su projekti i programi koje Središnji državni ured promiče u tijeku. Konkretno riječ je o provedbi strategije e-Uprave, elektroničke uprave u Hrvatskoj gdje se onda uključuju i stručne udruge i akademska zajednica pa tako i naša udruga. Međutim, to je sasvim jedna svježa stvar od prije nekoliko mjeseci, te je tako primjer da postoji mogućnost suradnje, no prerano je da bi se govorilo o učincima. S obzirom na ciljeve koje sam prije spominjao, bit ćemo svakako zahtjevni i aktivni u komunikaciji s državnim tijelima, kako bismo potaknuli konkretne mjere i njihovu realizaciju.

IT: Ima prigovora izvan struke da je informatička zajednica tako razjedinjena da ne može zajednički i čvrsto nastupiti te podržati svoje prijedloge pa onda ne treba ni očekivati pozitivan odgovor na političkoj razini.

Sagrak: Zacijelo ti prigovori nisu bili bez osnove, no takva pojava može biti i dio procesa tržišnog sazrijevanja kod nas. No to ne smatram alibijem da se ne ponude programi od strane vlade, koji bi doveli do kvalitetnih projekata, transparentno postavljenih i osmišljenih tako da u što većem dijelu konzumiraju domaću ICT industriju. Međutim, često je tu i splet različitih interesa, pa i domaćih kompanija koje imaju partnerske odnose sa svjetskim kompanijama čiju tehnologiju koriste, tu su i svjetske kompanije koje imaju svoja trgovačka društva u Hrvatskoj čiji interes može biti sukladan s lokalnim, ali nekada i nije. Stvar nije crno-bijela; jako je mnogo sivih tonova. Hipotetski gledano, može se zauzeti radikalan stav, neke su zemlje imale takav pristup, želi se promicati isključivo domaću IT industriju i tako se kroje natječaji.
Taj pristup nije u skladu s tržišnim natjecanjem, mi ne možemo zauzeti takav stav  prema stranim kompanijama, one su dio naše informatičke zajednice. E sad, što se može napraviti jest promišljati da se osnaži i potakne određen proces, a da država ne nameće način ponašanja. Promišljena industrijska i gospodarska politika može kroz promicanje određenih tipova natječaja i smjernica utjecati na to da se iz domaće IT industrije iznjedri neko kvalitetno rješenje i da se potakne udruživanje srodnih kompanija u slučaju složenijih isporuka e-servisa. To je moguće i na tome tragu vjerujem da će biti nekih rezultata kod provedbe programa e-Uprave kojima bi trebalo prije svega definirati standarde da budu primjenjivi i domaćim tvrtkama, a u suradnji sa stranim i da se, dakle, osigura jedna kvalitetna interakcija i osnaživanje domaće IT industrije na taj način.


IT: Obraćaju li se tvrtke ili pojedinci Udruzi da riješi ili posreduje po pojedinim pitanjima ili sukobima?

Sagrak: U proteklih godinu dana, od kada sam na mjestu predsjednika, nisam vidio da je bilo takvih potreba, međutim to mogu smatrati jednom dobrom praksom koja bi sličila dogovornoj arbitraži. Ali stvar je konkretne situacije, konkretnih tvrtki, slažu li se s takvim posredovanjem i onda bi trebalo naći nekoga posrednika ili pomoć za rješavanje toga problema. To bi značilo imenovati neko tijelo koje bi trebalo biti nepristrano, što je prilično teško postići s obzirom na to da bi u njem opet bili naši članovi.
Jedan od projekata na kojima radimo jest definiranje standarda i okvirnoga cjenika ICT usluga. Ali ne samo s gledišta financijske vrijednosti nego prije svega radi definiranja razine usluga, razine i određenoga obrazovnoga stupnja koji bi trebao biti prisutan uz određeni tip usluga. Nije jednostavno, ali imamo primjere iz zemalja gdje je to tako nešto doneseno i s uspjehom se primjenjuje. Dakako, to ne može biti obvezujući cjenik, svrha je pozivanje na određenu standardizaciju u okviru razine usluge. Dakle, ako vam je potreban poslovni savjetnik ili projektni menadžer očekuje se da njegova tarifa odgovara stupnju njegovih znanja, godinama iskustva i prakse, određenu broju odrađenih projekata i tako dalje. Takva je klasifikacija ujedno i orijentacija budućim klijentima da znaju koju razinu usluge mogu očekivati.
Za IT industriju specifično je veliko ulaganje u obrazovanje pa sukladno tomu i satnice su IT stručnjaka odgovarajuće razine. U svakoj je industrijskoj grani to na neki način tako, ali osobito u ICT-u morate kontinuirano ulagati u znanje jer se tehnologija mijenja u ciklusima po nekoliko mjeseci i kroz godinu dana neko se okruženje može bitno promijeniti, a ako ne ulažete u to novo, ne ćete moći za godinu ili dvije pružati odgovarajući servis i biti spremni vlastita rješenja prilagoditi novomu.
Kroz takvo definiranje cjenika uzimamo u obzir i na čem se zasniva. Znamo da su plaće zaposlenika iznimno opterećene – nedavno i mjerodavno potvrđeno u okviru studije KPMG-a -  i to poslodavce mnogo košta jer su davanja na plaće u nas definitivno previsoka i gospodarski nestimulativna. Mnogi pak smatraju da su u ICT-u plaće visoke. Pitanje je je li tomu tako, ako se uzme u obzir koliko se ulaže u obrazovanje, a poglavito ako se izračuna koliko pojedini servis svojemu korisniku donosi poslovne koristi kroz određeno vremensko razdoblje. Tako su poslodavci u ICT sektoru pod značajnim financijskim pritiskom čemu protuteža može biti povećana potražnja za uslugama i proizvodima, bilo mjerama koje potiču ulaganje u ICT od strane gospodarskog sektora ili pak projektima iniciranim na  državnoj razini koji traže angažman domaćeg, privatnog ICT sektora pod transparentnim uvjetima. Da ponovim, izvjesna je korelacija ulaganja u ICT s povećanjem BDP-a kroz određeno vremensko razdoblje. Treba biti svjestan da ulaganje u ICT usluge nije trošak, u slučaju osmišljenih ciljanih projekata, već investicija koja se vraća ekonomskim i društvenim napretkom.