Žene i Nobelova nagrada
Od ukupno 837 dobitnika Nobelove nagrade, čak 796 nagrada dodijeljeno je znanstvenicima, dok je samo 41 dodijeljena znanstvenicama...
Ove će godine 10. prosinca pet žena, istaknutih stručnjakinja u svojim područjima znanstvene djelatnosti, primiti Nobelovu nagradu. Prvi put u povijesti dodjele Nobelove nagrade čak pet žena dobiva nagradu u istoj godini. Dobitnice su Herta Müller za književnost, Ada E. Yonath za kemiju, Elisabeth H. Blackburn i Carol W. Greider za fiziologiju i medicinu te Elinor Ostrom za ekonomiju. Valja spomenuti da Ada E. Yonath dijeli Nobelovu nagradu za kemiju s Venkatramanom Ramakrishnanom i Thomasom A. Steitzom, Elisabeth H. Blackburn i Carol W. Greider Nobelovu nagradu za fiziologiju i medicinu s Jakom W. Szostakom, dok Elinor Ostrom Nobelovu nagradu za ekonomiju s Oliverom E. Williamsonom.
Taj izuzetan događaj potaknuo nas je da se podsjetimo Alfreda Bernharda Nobela, utemeljitelja Nobelove nagrade. Alfred Nobel rođen je 21. listopada 1833. u Stockholmu u obitelji inženjera Immanuela Nobela. Iako u mladosti odgojen u Švedskoj, Alfred je najveći dio svoje naobrazbe stekao u Sankt Peterburgu (Rusija), gdje mu je otac bio zaposlen kao inženjer. Tijekom školovanja pokazao je veliki talent za učenje stranih jezika, pa je osim švedskog svladao ruski, njemački, francuski i engleski jezik. Unatoč tomu, za svoje životno opredjeljenje odabrao je kemiju. Već se u ranoj mladosti bavio kemijskim eksperimentiranjem, što ga je navelo da upiše studij kemije u Parizu, gdje je i diplomirao. Nakon stečene diplome otišao je u SAD, gdje je proveo nekoliko godina, nakon čega se vratio u Sankt Peterburg. Godina 1866. bila je iznimno značajna u životu Alfreda Nobela, ali jednako tako i za kemijsku znanost, jer je tada proučavanjem svojstva nitroglicerina otkrio da se miješanjem tog nestabilnog eksploziva s infuzitorijskom zemljom, koja ima veliku absorptivnu aktivnost, može stvoriti stabilni eksploziv. Taj je svoj izum nazvao dinamit. Novostvoreni eksploziv Nobel je patentirao u Velikoj Britaniji i SAD-u.
Nobel je bio plodan izumitelj, osim dinamita patentirao još oko 350 izuma. Veliki uspjeh dinamita, posebice njegove primjene u građevinarstvu, brojni patenti i ulaganja u naftne tvrtke omogućili su mu stjecanje velikog imetka.
Nažalost, zdravstveno stanje Alfreda Nobela počelo se pogoršavati već od 1870., što je završilo preranom smrću, 10. prosinca 1986., u 63. godini život. Svoju oporuku potpisao je 27. studenoga 1895. u švedsko-norveškom klubu u Parizu. Godine 1897. utvrđeno je da je najveći dio svoje imovine stavio u Zakladu, čiji je status službeno potvrđen 29. lipnja 1900. pod imenom Nobelova nagrada, s namjenom nagrađivanja osoba koje svojim značajnim postignućima pridonose dobrobiti čovječanstva.
Od 1901. svake se godine, s iznimkom ratnih godina (1940.-1942.), 10. prosinca, na dan obilježavanja smrti Alfreda Bernharda Nobela, dodjeljuju Nobelove nagrade za kemiju, fiziku, fiziologiju ili medicinu, književnost, mirotvorstvo, a od 1969. i za ekonomske znanosti. Važno je spomenuti i dobitnike Nobelove nagrade hrvatskog podrijetla: Lavoslava Ružičku koji je dobio nagradu za kemiju (1939.), Ivu Andrića za književnost (1961.) i Vladimira Preloga za kemiju (1975.).
Od ukupno 837 dobitnika Nobelove nagrade, čak 796 dodijeljeno je znanstvenicima, dok je samo 41 nagrada dodijeljena znanstvenicama, što znači da su žene dobile samo 5,2 posto od svih dodijeljenih nagrada.
Teško bi bilo navesti sve dobitnice Nobelove nagrade, no njihov život i rad prezentiran je u stranim i domaćim enciklopedijama, a od ovogodišnjih dobitnica u brojnim domaćim i stranim časopisima i elektroničkim medijima. Međutim, pisati o Nobelovoj nagradi i ženama nezamislivo je, a da se ne spomene ime Marie Curie Sklodowska. Rođena u Varšavi 7. studenoga 1867. godine Marie Sklodowska je odrasla u skromnoj obitelji učitelja. U to je vrijeme u Poljskoj visoka naobrazba za žene bila nedostupna, pa je Marie nakon završene srednje škole upisala studij fizike na Sorboni u Parizu. Nakon obranjene diplome upoznala je svog budućeg supruga, priznatog fizičara sa Sorbone Pierrea Curiea (1859.-1906.), s kojim je počela zajedno raditi na otkrivanju radioaktivnih elemenata. Gotovo je istodobno Antoine Henri Becquerel, profesor na Ecole Polytechnique u Parizu, uočio da je uran uzrok radioaktivnosti, kako je kasnije tu pojavu nazvala Marie Curie. Želeći saznati ima li još takvih elemenata, Marie Curie je ubrzo otkrila da slična svojstva posjeduje i torij, a potom je dokazala da je radioaktivnost unutarnje svojstvo elemenata, a ne stanje izazvano vanjskim čimbenicima. Slijedeći rezultat njenih istraživanja bilo je otkriće dvaju novih radioaktivnih elemenata (1898. godine) koje je nazvala polonij i radij. Pred Marie Curie postavilo se pitanje što je zapravo to zračenje koje odašilju navedeni elementi? Odgovor na to pitanje dao je Ernest Rutherford (1871.-1937.) koji je otkrio da postoje tri tipa zračenja: alfa-čestice (dvopozitivno nabijeni atomi elementa helija), beta-čestice (elektroni) i gama-zrake. Inače je Rutherford poznat i po svojoj rečenici »Nemamo novca, zato moramo misliti«, koja je, nažalost, aktualna i za našu današnjicu. Jedinica za radioaktivnost Međunarodnog sustava (SI) je bekerel, a dobila je ime po već spomenutom francuskom znanstveniku Antoineu Henriju Becquerelu. Za otkriće spontane aktivnosti Marie Curie, Pierreu Curieu i Antoineu Henriju Becquerelu dodijeljena je Nobelova nagrada za fiziku 1903. godine, a 1911. godine je Marie Curie primila i Nobelovu nagradu za kemiju, za otkriće radija i polonija.
Poslije smrti svog supruga Marie Curie je izabrana za profesoricu fizike na Sorboni 1908. godine, a 1912. je primljena u francusku akademiju znanosti. Njena pionirska uloga u razvoju fizike i kemije je neprijeporna i poticajna za sve znanstvenice. Marie Curie Sklodowska preminula je u 67. godini od perniciozne anemije, kao posljedice njena dugotrajnog rada s radioaktivnim elementima, za koje se tada nije znalo koliko su opasni po zdravlje.
Kćer Marie i Pierrea Curiea, Irene Joliot-Curie (1897.-1956.) nastavila je rad svojih roditelja na Institutu za radij u Parizu. Godine 1937. izabrana je za profesoricu fizike na Sorboni. U suradnji sa svojim suprugom Fredericom Joliotom ustanovila je da radioaktivnost osim prirodnim putem može nastati umjetnim putem. Za otkriće umjetne radiokativnosti podijelila je sa svojim suprugom Nobelovu nagradu za kemiju 1935.
Među pet ovogodišnjih Nobelovih nagrada, dodijeljena je jedna nagrada i za književnost, i to Herti Müller, te za ekonomske znanosti, prvi put jednoj znanstvenici u tom području, Elinori Ostrom. Herta Müller je poznata književnica njemačkog podrijetla, rođena u Rumunjskoj u Nitzkydorfu (Banat) 1953. godine. U Temišvaru je studirala njemački i rumunjski jezik s književnošću. Još kao studentica postala je članica »Aktionsgruppe Banat«. Ta je grupa za vrijeme Ceausescuove diktature branila slobodu govora i pisanja. Po završetku studija zaposlila se kao prevoditeljica u tvornici, ali je ubrzo dobila otkaz jer nije prihvatila suradnju s rumunjskom tajnom službom. Na Frankfurtskom sajmu knjiga ona je otvoreno progovorila o totalitarizmu u Rumunjskoj nakon čega joj je bilo zabranjeno objavljivati knjige. Ubrzo nakon toga emigrirala je u Njemačku, gdje i danas živi u Berlinu. Herta Müller objavila je niz knjiga među kojima je najzapaženija »Remen, prozor, orah i uže« iz 1994. godine. U toj knjizi autorica ne govori samo o diktaturi i njenim posljedicama, nego i literarno prvoklasno progovara o istini i laži, o prevari i poštenju, a posebice o vjeri u ljudske vrednote. Ta je knjiga prepoznata u svijetu te je za nju primila najznačajniju njemačku književnu nagradu - Kleistovu nagradu 1994. godine te Impac-Dublin, međunarodnu nagradu, 1997. godine. Osim tih priznanja Herta Müller je dobitnica i mnogih drugih nagrada za svoja književna dijela. U Hrvatskoj su do sada prevedene dvije knjige Herte Müller: »Remen, prozor, orah i uže« i »Da mi je danas bilo ne susresti sebe«.
Elinor Ostrom 63. je dobitnica Nobelove nagrade za ekonomske znanosti i prva žena koja ju je dobila. Nagradu dijeli sa Oliverom Wiliamsonom s kojim je napisala rad na temu organizacije kooperacije u ekonomskom upravljanju. Elinor Ostrom je sveučilišna profesorica na Sveučilištu Indiana u Bloomingonu, SAD, a Oliver Williamson je sveučilišni profesor na Sveučilištu u Berkleyu, u Kaliforniji, SAD. Valja naglasiti da je Elinor Ostrom u svom radu identificirala politička, pravna i ekonomska pravila koja potiču djelotvorno i održivo korištenje resursa, dok je Oliver Williamson napravio pionirski rad u području organizacijske ekonomije. Elinor Ostrom je rođena 7. kolovoza 1933. godine na Beverly Hillsu, Kalifornija, SAD, gdje je završila srednje obrazovanje 1951. godine. Diplomirala je 1954., magistrirala 1962. i doktorirala 1965. godine iz područja političkih znanosti na poznatom kalifornijskom sveučilištu UCLA (University of California at Los Angeles). Za Elinor Ostrom je karakteristično da u svom radu uočava kako su tradicionalne zajednice stoljećima bile u stanju uspješno, kvalitetno i efikasno održavati zajedničke resurse kao, primjerice, sustave navodnjavanja, zajedničke pašnjake, krda domaćih životinja, ribolovna područja, šume... U današnje vrijeme novi resursi, kao što su znanstvene i istraživačke zajednice i njihovi rezultati, postaju važan primjer čuvanja, unaprjeđenja i dijeljenja zajedničkih vrijednosti, na osnovu čega bi se moglo zaključiti da ljudi u osnovi nisu sebični.
I na kraju, tekst ćemo završiti porukom koju nose književna djela Herte Müller da svi moramo pridonijeti stvaranju 'Nove Europe' koja će se temeljiti na povjerenju u ljudske vrednote, kako bi svaki dan bio dan ljudskih prava.
Izvor: Vjesnik
Taj izuzetan događaj potaknuo nas je da se podsjetimo Alfreda Bernharda Nobela, utemeljitelja Nobelove nagrade. Alfred Nobel rođen je 21. listopada 1833. u Stockholmu u obitelji inženjera Immanuela Nobela. Iako u mladosti odgojen u Švedskoj, Alfred je najveći dio svoje naobrazbe stekao u Sankt Peterburgu (Rusija), gdje mu je otac bio zaposlen kao inženjer. Tijekom školovanja pokazao je veliki talent za učenje stranih jezika, pa je osim švedskog svladao ruski, njemački, francuski i engleski jezik. Unatoč tomu, za svoje životno opredjeljenje odabrao je kemiju. Već se u ranoj mladosti bavio kemijskim eksperimentiranjem, što ga je navelo da upiše studij kemije u Parizu, gdje je i diplomirao. Nakon stečene diplome otišao je u SAD, gdje je proveo nekoliko godina, nakon čega se vratio u Sankt Peterburg. Godina 1866. bila je iznimno značajna u životu Alfreda Nobela, ali jednako tako i za kemijsku znanost, jer je tada proučavanjem svojstva nitroglicerina otkrio da se miješanjem tog nestabilnog eksploziva s infuzitorijskom zemljom, koja ima veliku absorptivnu aktivnost, može stvoriti stabilni eksploziv. Taj je svoj izum nazvao dinamit. Novostvoreni eksploziv Nobel je patentirao u Velikoj Britaniji i SAD-u.
Nobel je bio plodan izumitelj, osim dinamita patentirao još oko 350 izuma. Veliki uspjeh dinamita, posebice njegove primjene u građevinarstvu, brojni patenti i ulaganja u naftne tvrtke omogućili su mu stjecanje velikog imetka.
Nažalost, zdravstveno stanje Alfreda Nobela počelo se pogoršavati već od 1870., što je završilo preranom smrću, 10. prosinca 1986., u 63. godini život. Svoju oporuku potpisao je 27. studenoga 1895. u švedsko-norveškom klubu u Parizu. Godine 1897. utvrđeno je da je najveći dio svoje imovine stavio u Zakladu, čiji je status službeno potvrđen 29. lipnja 1900. pod imenom Nobelova nagrada, s namjenom nagrađivanja osoba koje svojim značajnim postignućima pridonose dobrobiti čovječanstva.
Od 1901. svake se godine, s iznimkom ratnih godina (1940.-1942.), 10. prosinca, na dan obilježavanja smrti Alfreda Bernharda Nobela, dodjeljuju Nobelove nagrade za kemiju, fiziku, fiziologiju ili medicinu, književnost, mirotvorstvo, a od 1969. i za ekonomske znanosti. Važno je spomenuti i dobitnike Nobelove nagrade hrvatskog podrijetla: Lavoslava Ružičku koji je dobio nagradu za kemiju (1939.), Ivu Andrića za književnost (1961.) i Vladimira Preloga za kemiju (1975.).
Od ukupno 837 dobitnika Nobelove nagrade, čak 796 dodijeljeno je znanstvenicima, dok je samo 41 nagrada dodijeljena znanstvenicama, što znači da su žene dobile samo 5,2 posto od svih dodijeljenih nagrada.
Teško bi bilo navesti sve dobitnice Nobelove nagrade, no njihov život i rad prezentiran je u stranim i domaćim enciklopedijama, a od ovogodišnjih dobitnica u brojnim domaćim i stranim časopisima i elektroničkim medijima. Međutim, pisati o Nobelovoj nagradi i ženama nezamislivo je, a da se ne spomene ime Marie Curie Sklodowska. Rođena u Varšavi 7. studenoga 1867. godine Marie Sklodowska je odrasla u skromnoj obitelji učitelja. U to je vrijeme u Poljskoj visoka naobrazba za žene bila nedostupna, pa je Marie nakon završene srednje škole upisala studij fizike na Sorboni u Parizu. Nakon obranjene diplome upoznala je svog budućeg supruga, priznatog fizičara sa Sorbone Pierrea Curiea (1859.-1906.), s kojim je počela zajedno raditi na otkrivanju radioaktivnih elemenata. Gotovo je istodobno Antoine Henri Becquerel, profesor na Ecole Polytechnique u Parizu, uočio da je uran uzrok radioaktivnosti, kako je kasnije tu pojavu nazvala Marie Curie. Želeći saznati ima li još takvih elemenata, Marie Curie je ubrzo otkrila da slična svojstva posjeduje i torij, a potom je dokazala da je radioaktivnost unutarnje svojstvo elemenata, a ne stanje izazvano vanjskim čimbenicima. Slijedeći rezultat njenih istraživanja bilo je otkriće dvaju novih radioaktivnih elemenata (1898. godine) koje je nazvala polonij i radij. Pred Marie Curie postavilo se pitanje što je zapravo to zračenje koje odašilju navedeni elementi? Odgovor na to pitanje dao je Ernest Rutherford (1871.-1937.) koji je otkrio da postoje tri tipa zračenja: alfa-čestice (dvopozitivno nabijeni atomi elementa helija), beta-čestice (elektroni) i gama-zrake. Inače je Rutherford poznat i po svojoj rečenici »Nemamo novca, zato moramo misliti«, koja je, nažalost, aktualna i za našu današnjicu. Jedinica za radioaktivnost Međunarodnog sustava (SI) je bekerel, a dobila je ime po već spomenutom francuskom znanstveniku Antoineu Henriju Becquerelu. Za otkriće spontane aktivnosti Marie Curie, Pierreu Curieu i Antoineu Henriju Becquerelu dodijeljena je Nobelova nagrada za fiziku 1903. godine, a 1911. godine je Marie Curie primila i Nobelovu nagradu za kemiju, za otkriće radija i polonija.
Poslije smrti svog supruga Marie Curie je izabrana za profesoricu fizike na Sorboni 1908. godine, a 1912. je primljena u francusku akademiju znanosti. Njena pionirska uloga u razvoju fizike i kemije je neprijeporna i poticajna za sve znanstvenice. Marie Curie Sklodowska preminula je u 67. godini od perniciozne anemije, kao posljedice njena dugotrajnog rada s radioaktivnim elementima, za koje se tada nije znalo koliko su opasni po zdravlje.
Kćer Marie i Pierrea Curiea, Irene Joliot-Curie (1897.-1956.) nastavila je rad svojih roditelja na Institutu za radij u Parizu. Godine 1937. izabrana je za profesoricu fizike na Sorboni. U suradnji sa svojim suprugom Fredericom Joliotom ustanovila je da radioaktivnost osim prirodnim putem može nastati umjetnim putem. Za otkriće umjetne radiokativnosti podijelila je sa svojim suprugom Nobelovu nagradu za kemiju 1935.
Među pet ovogodišnjih Nobelovih nagrada, dodijeljena je jedna nagrada i za književnost, i to Herti Müller, te za ekonomske znanosti, prvi put jednoj znanstvenici u tom području, Elinori Ostrom. Herta Müller je poznata književnica njemačkog podrijetla, rođena u Rumunjskoj u Nitzkydorfu (Banat) 1953. godine. U Temišvaru je studirala njemački i rumunjski jezik s književnošću. Još kao studentica postala je članica »Aktionsgruppe Banat«. Ta je grupa za vrijeme Ceausescuove diktature branila slobodu govora i pisanja. Po završetku studija zaposlila se kao prevoditeljica u tvornici, ali je ubrzo dobila otkaz jer nije prihvatila suradnju s rumunjskom tajnom službom. Na Frankfurtskom sajmu knjiga ona je otvoreno progovorila o totalitarizmu u Rumunjskoj nakon čega joj je bilo zabranjeno objavljivati knjige. Ubrzo nakon toga emigrirala je u Njemačku, gdje i danas živi u Berlinu. Herta Müller objavila je niz knjiga među kojima je najzapaženija »Remen, prozor, orah i uže« iz 1994. godine. U toj knjizi autorica ne govori samo o diktaturi i njenim posljedicama, nego i literarno prvoklasno progovara o istini i laži, o prevari i poštenju, a posebice o vjeri u ljudske vrednote. Ta je knjiga prepoznata u svijetu te je za nju primila najznačajniju njemačku književnu nagradu - Kleistovu nagradu 1994. godine te Impac-Dublin, međunarodnu nagradu, 1997. godine. Osim tih priznanja Herta Müller je dobitnica i mnogih drugih nagrada za svoja književna dijela. U Hrvatskoj su do sada prevedene dvije knjige Herte Müller: »Remen, prozor, orah i uže« i »Da mi je danas bilo ne susresti sebe«.
Elinor Ostrom 63. je dobitnica Nobelove nagrade za ekonomske znanosti i prva žena koja ju je dobila. Nagradu dijeli sa Oliverom Wiliamsonom s kojim je napisala rad na temu organizacije kooperacije u ekonomskom upravljanju. Elinor Ostrom je sveučilišna profesorica na Sveučilištu Indiana u Bloomingonu, SAD, a Oliver Williamson je sveučilišni profesor na Sveučilištu u Berkleyu, u Kaliforniji, SAD. Valja naglasiti da je Elinor Ostrom u svom radu identificirala politička, pravna i ekonomska pravila koja potiču djelotvorno i održivo korištenje resursa, dok je Oliver Williamson napravio pionirski rad u području organizacijske ekonomije. Elinor Ostrom je rođena 7. kolovoza 1933. godine na Beverly Hillsu, Kalifornija, SAD, gdje je završila srednje obrazovanje 1951. godine. Diplomirala je 1954., magistrirala 1962. i doktorirala 1965. godine iz područja političkih znanosti na poznatom kalifornijskom sveučilištu UCLA (University of California at Los Angeles). Za Elinor Ostrom je karakteristično da u svom radu uočava kako su tradicionalne zajednice stoljećima bile u stanju uspješno, kvalitetno i efikasno održavati zajedničke resurse kao, primjerice, sustave navodnjavanja, zajedničke pašnjake, krda domaćih životinja, ribolovna područja, šume... U današnje vrijeme novi resursi, kao što su znanstvene i istraživačke zajednice i njihovi rezultati, postaju važan primjer čuvanja, unaprjeđenja i dijeljenja zajedničkih vrijednosti, na osnovu čega bi se moglo zaključiti da ljudi u osnovi nisu sebični.
I na kraju, tekst ćemo završiti porukom koju nose književna djela Herte Müller da svi moramo pridonijeti stvaranju 'Nove Europe' koja će se temeljiti na povjerenju u ljudske vrednote, kako bi svaki dan bio dan ljudskih prava.
Izvor: Vjesnik
2.12.2009. 10:30
